U Srbiji je prodaja, isporuka, usluživanje i poklanjanje alkoholnih pića osobama mlađim od 18 godina zabranjeno. Novi Zakon o zaštiti potrošača napravio je važan korak i u proveri uzrasta: kada postoji sumnja da je kupac mlađi od 18 godina, trgovac može da odbije prodaju sve dok mu kupac ne omogući uvid u važeću ličnu kartu, pasoš ili vozačku dozvolu.
Ipak, provera starosti i dalje nije uspostavljena kao obavezna i standardizovana procedura. Zakon polazi od procene samog prodavca – da li sumnja u godine kupca i da li će zatražiti dokument. Kupac nije dužan da se legitimiše prodavcu, a ukoliko ne želi da pokaže dokument, na prodavcu ostaje da odluči da li će odbiti prodaju ili ne.
Podaci sa terena pokazuju zašto oslanjanje samo na postupanje prodavca nije dovoljno.
U istraživanju CZOR-a, sprovedenom metodom „tajnog kupca“ u prethodne 3 godine, u preko 75% slučajeva maloletni volonteri i volonterke ”uspešno” su kupili alkohol. Slične rezultate beležimo i kroz lokalne inicijative organizacija koje danas sprovode istu metodologiju širom Srbije. U Somboru je svih 10 posećenih objekata prodalo alkohol maloletnim kupcima bez traženja identifikacionog dokumenta. U Novom Pazaru dokument nije zatražen ni u jednom od 19 posmatranih slučajeva, a 18 od 19 pokušaja, odnosno 94,7%, završeno je prodajom alkohola. Slične rezultate beležimo i u Požegi, Zaječaru, Sonti i Bečeju.
A kako proveravamo da li se zakon zaista poštuje?
Nadzor nad primenom Zakona o zaštiti potrošača vrše tržišna i turistička inspekcija. Inspektori imaju ovlašćenje da utvrđuju identitet osoba koje zateknu tokom nadzora, ali je za sankcionisanje potrebno utvrditi činjenice konkretnog prekršaja – da je alkohol zaista prodat i da je kupac bio mlađi od 18 godina.
Problem je što klasična kontrola teško može da pokaže kako prodaja izgleda kada prodavac ne očekuje nadzor. Redovni inspekcijski nadzor se po pravilu najavljuje, iako zakon omogućava i nenajavljene kontrole kada bi obaveštenje ugrozilo cilj nadzora. Upravo zato se metoda test ili „tajne, prikrivene“ kupovine u brojnim sistemima koristi kao način da se proveri stvarno postupanje prodavaca.
Međutim, važeći propisi u Srbiji još ne daju jasan i neposredan mehanizam za primenu takve metode upravo u kontroli zabrane prodaje alkohola maloletnicima. Zakon o zaštiti potrošača omogućava inspektoru prikrivenu kupovinu za određene oblike nepoštene poslovne prakse, ali ne i izričito za zabranu prodaje alkohola iz člana 24.
Ako želimo da proverimo da li zabrana funkcioniše u svakodnevnom životu, sistem nadzora mora imati alat kojim to zaista može da proveri.
Ono što ne merimo – ne možemo ni da unapredimo
Naša studija pokazala je još jedan ozbiljan problem: država nema dovoljno precizne podatke o sprovođenju zabrane.
Za period od 2020. do 2024. godine tržišna inspekcija je evidentirala ukupno 416 prekršajnih naloga, ali taj broj nije predstavljao broj slučajeva prodaje alkohola maloletnicima. Prekršaji iz tadašnjeg člana 188 (sada član 210) stav 1 Zakona o zaštiti potrošača vođeni su zbirno, bez posebne evidencije za svaki od 33 tipa prekršaja.
To znači da se u istoj evidenciji nalaze prekršaji povezani sa alkoholom, duvanskim proizvodima i pirotehnikom, ali i administrativni prekršaji poput neisticanja cene. Zato iz podatka „416 prekršajnih naloga“ nije moguće saznati koliko je sankcija zaista izrečeno za prodaju alkohola maloletnima. Teoretski, taj broj može da bude i 0.
A šta je sa kaznama?
Podaci iz naše studije (2025) prikupljeni su dok je važio prethodni Zakon o zaštiti potrošača, koji je za pravno lice predviđao kaznu od 50.000 dinara za prodaju alkohola maloletnicima. Tada smo ovakvu kaznenu politiku ocenili kao relativno blagu.
Novi Zakon o zaštiti potrošača iz 2026. godine doneo je značajnu promenu. Za prodaju, isporuku, usluživanje ili poklanjanje alkohola licu mlađem od 18 godina sada je propisana kazna od 200.000 dinara za pravno lice, 100.000 dinara za preduzetnika i 50.000 dinara za odgovorno lice u pravnom licu.
Time su novčane kazne značajno povećane i sada su znatno bliže iznosima zabeleženim u evropskim praksama koje smo analizirali. Naš raniji pregled ukazivao je na novčane kazne od približno 250 do 1.000 evra po prekršaju u različitim evropskim zemljama, pri čemu pojedini sistemi za ponovljene prekršaje predviđaju i suspenziju ili ukidanje dozvole za prodaju alkohola.
Zato danas pitanje više nije samo koliko je kazna visoka, već kolika je verovatnoća da će prekršaj uopšte biti otkriven, dokazan i sankcionisan. Visoka kazna ima ograničen preventivni efekat ako je kontrola retka, ako nemamo pouzdane mehanizme za proveru poštovanja zabrane i ako ne možemo da pratimo koliko je konkretnih prekršaja završilo sankcijom.
Tu je i dalje važna razlika u odnosu na neke evropske prakse: novi Zakon predviđa mogućnost zabrane obavljanja delatnosti za određene druge prekršaje, ali ta zaštitna mera nije vezana za prodaju alkohola maloletnicima iz člana 210. tačka 5.
Šta zato zagovaramo?
Ne tražimo samo više kontrola. Tražimo sistem kontrole koji može da utvrdi šta se zaista dešava na mestu prodaje.
To podrazumeva jasnu i standardizovanu proceduru provere godina, pravni osnov za korišćenje tajne kupovine u nadzoru prodaje alkohola maloletnicima, ciljane i kada je potrebno nenajavljene kontrole, dovoljno inspektora i bolju saradnju nadležnih organa. Podrazumeva i posebnu evidenciju prekršaja prodaje alkohola maloletnicima, javno dostupne podatke o kontrolama i sankcijama i kaznenu politiku koja ima stvarni preventivni efekat. Upravo su posebna evidencija, jačanje inspekcijskih kapaciteta, prikrivene kupovine i bolja međusektorska saradnja među preporukama naše studije.
Jer zakon koji postoji samo na papiru ne može da zaštiti maloletnika u trenutku kada se prodaja zaista događa.